Svijetu nedostaje poezije, nježnog osjećaja svijeta

Akademik Luko Paljetak rođen je i odrastao u Dubrovniku, u kojem živi i radi. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika, autor niza pjesničkih, proznih, dramskih i esejističkih knjiga i antologija, poliglot i prevoditelj Chaucera, Shakespearea, Byrona, Wildea, Joycea, Prešerena, sa Zlatkom Tomičićem Miladinova... Mnoge su od njegovih pjesama uglazbljene i postale nezaobilaznim dijelom hrvatske pop-kulture (U svakom slučaju te volim, Na Stradunu...).

Paljetak je studirao i diplomirao hrvatski jezik i književnost i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, na kojemu je bio i asistent, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Književno djelo Ante Cettinea). Bio je redatelj, dramaturg i umjetnički ravnatelj Zadarskoga kazališta lutaka i jedan od urednika Zadarske revije. Sve donedavno bio je glavni urednik časopisa Dubrovnik dubrovačkog ogranka Matice hrvatske. Stalni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU), a 2011. postaje prvi inozemni član Akademije ruske književnosti. Član je i brojnih književnih udruga i društava u Hrvatskoj i inozemstvu i dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja.

Povoda je za razgovor s Lukom Paljetkom bezbroj, a i ovaj su put to Paljetkove nove knjige i prijevodi. S Lukom Paljetkom razgovarali smo u vrelom ljetnom Zagrebu, stalno pomišljajući na rodni Dubrovnik.

Poštovani akademiče Paljetak, u posljednjih se nekoliko godina promijenilo gledanje na kratku priču u Hrvatskoj i svijetu. Kako vi, i kao autor nedavno objavljene knjge kratkih priča Ružičasti kontejner, gledate na tu promjenu?

Kratka priča postaje vrlo popularan i pomodan trend. Autori misle da je tajna u onome kratko i da je kratku priču lako napraviti, kao kratki espreso, a zapravo nije. Kratka priča vrlo je duga ljubav, nije ljubav na brzinu između pisca, papira i teme. Ključno je za svaku kratku priču da se obrušava prema svome kraju. Ako se to u kratkoj priči ne događa, onda je zapravo iznevjerila samu sebe. Kratka priča uvijek je neka mala ljupka tragedija, a teži okončati svijet koji opisuje na nepredvidljiv način; a ako je slučajno predvidljiv, to predviđanje ipak bude negdje iznevjereno, ili u sredini ili na početku ili u naslovu.

Koje autore kratkih priča možete istaknuti kao svojevrsne uzore?

Uzore za kratku priču čovjek bi našao na mnogo različitih mjesta. Kako po svojemu habitusu volim stare majstore, mislim da se najviše dade naučiti od pravih pisaca kratkih priča ili sličnih priča, od Maupassanta, Kafke, Somerseta Maughama. Hemingway možda kao nitko na svijetu zna voditi priču u kojoj dva junaka sjede kao nas dvoje sada za ovim stolom i o nečemu razgovaraju. To o čemu razgovaraju nema nikakve veze s pričom. Ali jedna jedina riječ ili rečenica u tom njihovu razgovoru ima veze s tom pričom. To se, dakle, da naučiti od Hemingwaya. Tu su i veliki majstori južnoameričke proze. Ne bih izdvajao nikoga od hrvatskih suvremenih pisaca jer mislim da je njihov pristup literaturi drukčiji od moga. Njihov je pristup shvaćanje literature u odnosu na život kao jedan na jedan. Ako je literatura odnos jedan prema jedan, onda literatura gubi svoje stvarne razloge. Kao i teatar.

Nedavno ste u objavili novu zbirku poezije, Sedmerokuti neba. Vaše je mišljenje da treba repoetizirati Hrvatsku i svijet?

Mislim da je to nužan proces. Mislim da je svijet ogrubio. S druge su strane gospodari svijeta učinili sve da poeziju otjeraju od ljudi. Danas nije probitačno, nije dobro, čak je i smiješno biti nježan. Premda u svim reklamama budući muževi padaju na koljena pred svojim izabranicama ili izabranicima, i nude im različito prstenje, zapravo nitko ne želi biti romantičan. Mislim da to nije dobro. Mislim da svijetu nasušno nedostaje poezije, nježnog osjećaja svijeta, jer to je jedino što dovodi do prepoznavanja bliskog i drugog, drukčijeg. Politika to ne može učiniti. To može učiniti samo emocija. U politici nema emocija. Ako ih ima, onda to nije dobra politika. Ali u emocijama mora biti neka politika.

Najnovija vaša zbirka sastavljena je od 244 pjesme, u kojima je prvi stih jednak završnom. Kako ste došli do modaliteta sedmerokuta i zaokruženosti mikrostrukture?

Dugi niz godina pisao sam dulje stihove, četrnaesterce, dvanaesterce, pisao sam sonete. Činilo mi se da je moguće u mali prostor od sedam stihova uliti obilje smisla, dati mnogo značenja, a stari oblik provansalskoga recikliranog rondoa, ili rondela, ili rondinela (rondinela je lijepa ptica) daje mogućnost da se ista misao vrati na kraju. Ali – ta završna misao nije nikad jednaka prvoj premda su grafički ili leksički identične. U tome je bila ljepota i izazov. Sedmica svakomu znači nešto novo, a kad svoje nebo podijelite na mnogo sedmerokuta, dobije se lijepi mozaik.

Prepjevali ste glasoviti spjev gruzijskoga Homera i Boccaccia Šote Rustavelija Vitez u tigrovoj koži. Je li razlog za prepjev bilo čitateljsko iskustvo, romani Tri mušketira i Grof Monte Christo A. Dumasa i Ivanhoe W. Scotta ili vaša pjesnička virtuoznost: prepjevali ste 1587 strofa u šesnaestercima?

U to sam se djelo prvo vizualno zaljubio još kao student zadarskoga fakulteta. Tada smo imali ruski jezik kao pomoćni predmet, ali kod gospođe Olge Ostrogorski-Jakšić slušali smo ga sa studentima rusistike kao prvoga predmeta. I došao mi je u ruke već tada jedan krasno ilustriran ruski prijevod Rustavelijeva djela, i tada sam već bio pomislio kako bi bilo lijepo prevesti to djelo na hrvatski. Godinama poslije preveo sam djelo s ruskoga jer je kasno da sada počnem učiti gruzijski, da idem u Gruziju. Privukla me ljepota i svevremenost, modernost toga djela, ali i zahtjevnost toga pjesničkog oblika koji Šota naziva visoki šajl i niski šajl. To je stih od šesnaest slogova; jedanput je trohejski, a drugi put je jampskog usmjerenja. Osam plus osam je svaki put, ali unutar osmice je jedanput četiri plus četiri, a drugi put je pet plus tri. I to razbija monotoniju toga dugoga stiha i dugačkog pjevanja. Dakle, izazovnost s jedne strane oblika kao takva, želio sam dokazati da naš lijepi hrvatski jezik sa strukturom rima, poetike i poetika to uopće može postići. To mi je bio cilj, reći: ja to mogu, moj jezik to može, moja hrvatska kultura to zaslužuje, da dobije jedno grandiozno djelo, koje na prvi pogled govori o dvojici vitezova, ali s druge strane govori o načinima na koji se može prijateljevati, kako prijateljevati i kako ljubiti na istočnjački način. Ali ljubavi su zapravo bezvremene. U svakom vremenu postoji nešto što ih veže za to vrijeme u smislu stila, ali to što je stil u nekom vremenu više je ono što odijeva junake i junakinje ili ono što ih razodijeva, a manje je bit. Bit je ljubavi nepromijenjena. I, kad sam sve to stavio na papir, za probu sam preveo desetak stihova, a onda više nije bilo stajanja.

Što su i tko su bili prije, a tko su danas vitezovi?

Ramon Llull, Katalonac, veliki mistik s Ibize, već je u 13. stoljeću donio kodeks europskoga viteštva: sve ono što je vitez morao biti, što je on zapravo bio. Teško bi sada bilo sve reproducirati što je vitez u ono doba morao biti i što se poslije vidi u ciklusu o Arthuru, u Scottovim romanima, ili u trubadursko-viteškoj ljubavi i poeziji. Danas se ta riječ olako rabi. Postoje recidivi takvih vitezova, ivanovaca, postoje malteški vitezovi, ali oni imaju neku drugu vrstu ciljeva. Danas je svatko na neki način vitez. Ali ono što je kod vitezova bilo ključno nekad, a trebalo bi biti i danas, nije fizička snaga i hrabrost, nego moral. Premalo toga ima kod tzv. današnjih vitezova, a koji se sve više pretvaraju u stripovske virtualne junake.

U svibnju je Ogranak MH u Trogiru priredio predstavljanje  tragedije ruskoga autora Dmitrija Vasiljeviča Averkijeva koju ste prepjevali pod naslovom Trogirski vojvoda. Kaštelanska priča, koja se jednim dijelom događa i u Trogiru, o Miljenku i Dobrili, svevremena je i aktualna.

Venitsku biblioteku bio sam posjetio iz niza razloga, ali i iz nekih osobnih, kako bih vidio imaju li moju knjigu koja je tek bila izišla, a imali su već upisanu moju prvu knjigu sa svim podacima. Kad ovo govorim, želim naglasiti aktualnost i ažurnost te grandiozne biblioteke. U njoj mi je slučajno upao u oči naslov Trogirski vojvoda. Pitao sam se odakle ruskom pjesniku interes za tu problematiku. Trebalo je proći mnogo godina da se prihvatim te teme i da vidim tko su bili Miljenko i Dobrila, i da pokušam potražiti tko bi mogao biti njegov informator.

Je li Averkijevu informator bio Matija Ban?

Prostudiravši različite izvore, ustvrdio sam da Kažotić nije bio njegov izvor, on to djelo nije mogao čitati ni na talijanskom, a naravno ni na hrvatskom. Izvor mu je mogao biti Matija Ban, koji je napisao dvije drame o istoj temi (u drugoj je nastavio ono što se događa poslije tragičnih zbivanja u prvoj), jer je u to vrijeme živio na srpskom dvoru, bio je njihov službenik, dvorjanin, ali i špijun za srpsku kraljevsku kuću u Rusiji, mogao je doći u dodir s time i negdje autoru donijeti dramu ili je ispričati. Poveznica mi je jedan lik, Petko, kojega nema ni kod Kažotića ni nigdje, a ima ga samo Ban, u objema dramama, i u objema je dramama taj lik sluga. Mislim da je korisno znati da je pisac iz 1881. godine, kad je kod nas izišao Vojnovićev Geranium, napisao dramu o našim ljudima, o našim krajevima, i da bi bilo krajnje vrijeme da to djelo vidimo na nekoj pozornici.

Što mislite, koja je pozornica idealna za tu dramu?

Jedna je Split kao takav zbog toga što mu je Trogir najbliži, i zbog toga što mislim da u Splitu više znaju o Dobrili i Miljenku nego drugdje. Druga je zagrebačka nacionalna kuća, koja bi zaista više pažnje morala posvećivati klasičnim djelima, a ne „preotimati“ repertoar Gavelli ili drugim teatrima.

Koju novu knjigu pripremate?

Nova knjiga trebala bi izići u Matici hrvatskoj u Zadru, pri Zadarskoj smotri, i naslov sam joj dao: Nakupine. U smislu banalnoga značenja, recimo da sam skupio u nju ono što nije ušlo u druge knjige, ali to je samo prividno. Drugi je naslov metafizički, to su one nakupine koje ostaju uvijek nakon pjesme u svijesti, čovjeku, u duši, uvijek ostaje stihova koji vape da budu nešto drugo, nova pjesma, tako da sam pokušao promijeniti duktus i pisati pjesme koje su metrički strože od drugih, rabiti neku vrstu slobodnoga stiha između talijanskih i naših hermetista onih godina i stvoriti dvostruku ritmičnost te knjige, gdje se ono što je ritmično i vezano u smislu rime, stiha, pravilnoga ritma, kontrapunkta dogodi u vezi s onim što je slobodnije. U toj se knjizi ne želim udvarati čitateljima, ne želim sebe iznevjeriti.

Drugo, kako je ove godine 450 godina od smrti našega Marina Držića, okupio sam svoje držićološke tekstove i dodao ih još nekoliko. Kako nitko nije profeta in patria, knjiga je izašla u Splitu, a promovirana je u Dubrovniku. Naslovio sam je E, ali si čovjek, ali si ljud?

Kad možemo očekivati vašu novu izložbu?

Ne vjerujem da ću imati neku izložbu prije jeseni. Nastavio bih svoj ciklus sličica, Slika za Liliput. Ovaj put ima ih još nekoliko tisuća pa ćemo vidjeti što će biti od toga.

Redoviti ste član HAZU od 1997, točno dvadeset godina. Kako vidite njezinu ulogu u promicanju znanosti i umjetnosti? Je li umjetnost ipak na manje važnu drugom mjestu u toj instituciji?

Ne bih rekao da je na manje važnu mjestu. Ta naša institucija ima sedam razreda, i svaki razred ima svoju zadaću, svoje obveze unutar Akademije i društva koje ju je u davno doba iznjedrilo i dalo nam je u nasljeđe. Ono što se ne bi smjelo dogoditi jest da budu važniji poslovi u Akademiji nego poslovi Akademije izvan nje. Mislim da je Akademija trenutačno na dobru putu da shvati tu potrebu da se otvori, da budu važniji poslovi u onome što Akademija čini za društvo nego što društvo čini za Akademiju ili što neko ezoterijsko, zatvoreno društvo radi unutar svojih zidova, o čemu „ne mora nitko ništa znati“.

Gotovo pedeset godina, od 1968. do danas, član ste radnik Matice hrvatske. Desetljećima ste bili agilan član uredništva, tajnik i urednik časopisa Dubrovnik. Što je, prema vašemu mišljenju, temeljna zadaća i uloga Matice hrvatske danas, 175 nakon utemeljenja?

Matica hrvatska mora dokazivati i danas kao što je morala dokazivati one godine kad je bila osnovana, da je društvu temelj, da će ona danas društvu biti potrebna. To nije isti onaj način na koji je bila potrebna 1842, nego je potrebno vidjeti što Matica može danas. Ona ne smije živjeti na lovorikama stare slave, i upravo kroz svoju temeljnu zadaću, a meni se čini da je to izdavačka djelatnost, plus predavačka, a to uključuje i njezin list Vijenac, ali i druge publikacije, kao institucija može djelovati s jedne strane na onoj liniji koja je linija pro domo, dakle linija za Hrvatsku u najboljem smislu, bez ideologija, bez partija, bez stranačkih opredjeljenja, da je na onoj liniji domoljublja gdje će dio njezinih napora, njezinih publikacija biti usmjeren na taj način. S druge strane ona mora biti otvorena prema mladima. Nisu svi mladi mladi, niti su svi stari stari. Treba znati prepoznati mladost u starima, a mlade učiniti dovoljno ozbiljnima da shvate da im je Matica potrebna, da to nije nikakav muzej, da nije nepopularno biti član Matice hrvatske, a lijepo je biti član neke udruge za zaštitu, recimo, ugroženih životinjskih vrsta u Africi.

Kao rođeni Dubrovčanin i zaljubljenik u Grad veći dio života i velik dio djela posvećujete rodnom gradu. Kako doživljavate Držićev Dubrovnik danas? Ima li nade za hrvatsku baštinu i modernitet u merkantilnoj i turističkoj sredini?

Baština je postala roba i sama kao takva funkcionira i samo se na nju tako danas gleda. Dakle, baština je nešto što se da unovčiti u neke druge svrhe, a bez ikakva povratnoga velikog učinka (ne kažem da ga nema) po nju samu. A baština bi morala biti oslonac onoga što čini identitet i dio onoga što obilježava danas jako moderna riječ, destinacija. Ne bismo mi danas bili destinacija da Dubrovnik nije bio i Republika, da nije bio država, da nije imao svoje pisce, da nije imao svoju kulturu i da nije imao svoju pamet i diplomaciju. Da ima samo ovo kamenje, onda bi bilo onako kao što je jedna stara Amerikanka davno rekla: „It is a beautiful city, but there is too much old stones.“

Kako gledate na današnje Dubrovačke ljetne igre? Zašto vas tako malo ima na Igrama?

Zato što im nisam potreban. A imam dojam i da je ovakav Dubrovnik otprilike onakav Dubrovnik kako je Bokčilu izgledao Rim 1550, kad se Bokčilo, jadan, izgubio u Rimu. Dakle, Dubrovnik danas izgleda tako. Tom Dubrovniku, imam dojam, Ljetne igre zapravo ne trebaju jer su mu samo smetnja i samo na njemu zapravo gube. Treba samo maknuti stolove i nadoknaditi onda najmoprimcu dug i trošak. Igre moraju ponovno biti element inicijacije, reinicijacije u novi duhovni oblik Dubrovnika, koji danas nažalost ne postoji. Kada su se Igre pojavile, onih godina sredinom prošloga stoljeća, one su zaista bile način za kolektivnu inicijaciju Grada u viši stupanj. Kao da su svi Dubrovčani, uključujući i mene koji sam tada bio mlad, završili odjedanput neku školu kojoj se nisu nadali. Prvi put čuli smo najljepše riječi na svijetu, Shakespeareove, prvi put čuli smo Držićeve riječi na otvorenom trgu, prvi put čuli smo svoj hrvatski jezik na koji smo odjedanput mogli biti ponosni, koji zvuči savršeno. Danas ništa od toga više ne možemo čuti, igramo bjelosvjetske stvari ili kupujemo bjelosvjetske stvari, dovodimo teme kojima se mislimo dodvoriti svijetu, a svijet to ne treba. Svijetu smo potrebni mi kakvi jesmo, odnosno kulturni, pametni, svoji, pa makar bili tvrdoglavi i mali i izvorni, a nismo još.